Porodica Đurić iz Vlasenice: Porodični biznis na imanju dug jedan vijek

Povećan trend migracija iz sela u gradove prijeti nestankom sela i zaseoka ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u širem regionu. Primjeri života na selu i bavljenja stočarstvom sve su rjeđi. Šestočlana porodica Đurić iz vlaseničkog sela Betanj nasuprot trendu i negativnoj statistici – odlučuje da nastavi porodični biznis – gajenje ovaca, prodaju jagnjadi, a u posao, uz roditelje, uključili su se i mladi članovi porodice.

Porodični biznis na vlastitom imanju jedini je izvor prihoda ovoj porodici.

“Bavimo se poljoprivredom, faktički otkako smo rođeni. Krenulo je to prije čitav jedan vijek, od pradjeda, oca i sada mene. Danas imamo mnogo stoke, u nekim momentima i ne znamo koliko imamo, vjerujete. Par stotina ovaca, 60-70 goveda, kako kad u koje vrijeme, držimo tako svinje za svoje potrebe, nekih tridesetak komada, obrađujemo dosta zemlje i našeg vlasništva i zemlje ljudi koji su odselili ovuda”, rekao je za početak našeg razgovora Vojin Đurić.

Svoje proizvode plasiraju na lokalnoj pijaci u Vlasenici, na sajmovima, na svom imanju. Raspoloženi su za svaki vid saradnje.

„Što se tiče tržišta, prodajemo na razne načine, na pijaci, ovdje na imanju, snalazimo se. Uglavnom, sve što proizvedemo, možemo da prodamo, tako da smatram da se od stočarstva može lijepo živjeti. Treba da se radi, ali može se sasvim solidno živjeti“, dodaje Đurić.

Radni dan Đurića počinje rano, završava kasno, ali kako kažu, uz dobru organizaciju, podjelu poslova i volju sve se može postići.

“Ustanem svako jutro u pet sati, pomuzem krave, ispratim djecu u školu, i onda napravim sireve, uradim šta imam posla, spremim doručak, spremim ručak, tu negdje dolaze djeca iz škole, i tako svaki dan. Poslije podne, oni kad dođu, lakše mi je, oni sve namire, meni ostane da pomuzem krave, mada oni znaju i da pomuzu kad ja nisam kod kuće, to su naučili, tako da nema problema kada ja negdje odem”, kaže Nada Đurić, Vojinova supruga.

“Mi smo dobro organizovani, u suštini se zna ko šta radi, tako da nikome nije teško. U svemu ovome kod nas prisutna je dobra organizacija, dobra volja, dobar trud i sve se lako stiže”, smatra Vojin.

Podmladak Đurića takođe planira da nastavi stopama svojih roditelja. I sad pomažu, a i dalje obrazovanje planiraju tako da im omogući proširivanje usluga ovog seoskog domaćinstva.

“Djecu sam učila od malih nogu da znaju da rade. Uvijek sam im govorila da na prvom mjestu treba školu da završe. Ali kada znaju da rade, sutra i da nemaju posao u struci koju završe, mogu da žive na selu, kao i mi, i ovako se može živjeti”, ističe Nada Đurić.

“Kad dođem iz škole, pomažem roditeljima, namirujem stoku, imam neke obaveze napolju, donesem drva, poslije toga učim. Nije mi teško”, rekao nam je Vasilije, koji ima 14 godina i najmlađi je član porodice.

“Ja radim standardne poslove na selu – hranim stoku, muzem krave, pomažem mami u kuhinji… Mogla bih sebe zamisliti na selu, što da ne, nije to toliko loše. Planiram završiti fakultet, pa ćemo vidjeti šta će dalje biti“, kaže Nevenka, dvadesetogodišnja djevojka, učenica četvrtog razreda gimnazije.

Opština Vlasenica ulaže u mala poljoprivedna gazdinstva putem subvencije projekata, te promocije na sajmovima. Najveći problem, uz nepostojanje adekvatnog tržišta, predstavlja i nedovoljna zainteresovanost mladih za život na selu.

“Na području opštine Vlasenica ima 340 nekomercijalnih gazdinstava i šest komercijalnih. Odliv mladih ljudi iz ruralnih dijelova opštine je izražen i većinu tih poljoprivrednih gazdinstava obrađuju starija lica, tako da je to, možemo reći i najveći problem, odlazak mladih sa sela”, izjavio je za UPSMedia Rade Mališević, stručni saradnik za poljoprivredu opštine Vlasenica.

Đurići imaju i poruku za one koji smatraju da je sreća negdje drugo.

“Nastavljamo se ovim baviti. Dok budemo mogli, radićemo ovaj posao. Ja možda griješim, ali djeci ne bih preporučio da idu u inostranstvo, preko svijeta, ovdje imaju mirniji život, u nekim momentima jeste možda teže, ali imamo mnogo više slobodnog vremena za druženja, za sijela, za sve“, rekao nam je, za kraj, Vojin.

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *